Ko ne skače, taj je ćaci i izvor političke separacije (I deo)
I
Ko ne skače, taj je ćaci. Ne nešto što bi ikada u istoriji Srbije imalo posebno značenje, osim sada, kada je taj slogan i termin „ćaci“ rasprostranjeniji nego ikada na političkom i opštem građanskom prostoru Srbije. Na prvi pogled samo izraz, ali on u sebi krije nešto nesvakidašnje i delotvorno. To je prvi primer političkog, to jest dijalektičkog izraza u savremenoj Srbiji. Ovakva forma političke diferencijacije, polarizacije koja stvara dijalektiku, nije viđena u Srbiji još od dolaska SNS-a na vlast.
Ovo je znak čiste političke podele Srbije, ne u okviru konsenzusne skupštinske politike, gde i suprotstavljeni igrači i dalje stoje pod istom zastavom i predstavljaju različite strane iste strukture, već najviša forma političke podele na prijatelje i neprijatelje. Takva diferencijacija više ne uključuje život pod istim krovom, već separaciju „naših“ od „tuđih“, utelovljenu u simbolima i ritualima koji označavaju „naše“ naspram „tuđeg“.
Izjave da su protesti „apolitički“ možda su najbolji dokaz ove tvrdnje. Paradoksalno, ideja da je pokret apolitičan može značiti da je on isključivo zasnovan na „zdravom razumu“ unutrašnje grupe („naših“), a takva ideja predstavlja apsolutni politički separatizam u odnosu na spoljašnju grupu. Laički rečeno, nijedan rat nije pitanje političkog, već pitanje državne ili narodne bezbednosti. Ako je za prisustvo političkog potreban neprijatelj („tuđi“), onda je apel na apolitičnost od strane prijatelja ili poziv na političnost od strane neprijatelja ne samo podkategorija političkog, već fenomen hiperpolitičkog.
Što se tiče performativnog, došlo je do jasno vidljivog početka separacije između ljudi koji skaču (blokaderi, studenti, demonstranti) i ljudi koji su ćaci. Pod time se podrazumeva kanon martira, rituala i ikona unutrašnje grupe, kao i etikete namenjene grupi koja je van nje. Ovo je prvi korak političke separacije koji bi kasnije mogao da vodi ka sveobuhvatnoj institucionalnoj separaciji. Međutim, zbog nedostatka političke volje, resursa ili mentalne blokade samih blokadera, napredak ka tom stadijumu je prekinut, bilo kao reakcija protivnika, bilo kao svestan poziv na regresiju od strane predstavnika pokreta.
II
Kategorički posmatrano, politički separatizam unutar jedne države ispoljava se i gradi kroz sledeće oblike: protest, nemir, buna, revolucija i, u krajnjem slučaju, građanski rat. U ovoj analizi ćemo se prvenstveno osloniti na metodologiju oblika političkog separatizma, pre nego što se fokusiramo na to koje grupe, kako i zašto (ne)teže radikalizaciji političke separacije.
Protest ima čisto performativni karakter i ne mora nužno da bude vid političke separacije, već u pasivnijem obliku (demonstracija) predstavlja poziv na politički kompromis svih strana unutar političke strukture i zahteva rekalibraciju odnosa u njoj, što može, ali i ne mora, da uključuje politička potkupljivanja. U aktivnijem obliku (građanska neposlušnost), protest postaje pretnja ili preludijum ka radikalnijim formama separacije.
Nemir sadrži sve elemente performativnog, uz očigledan pritisak na ostale strane političke strukture. Politički nemir ne traži nužno totalnu političku separaciju, već može biti reakcija na neuspeh pasivnijih formi protesta ili samoopravdan zahtev za promenom same političke strukture, dok se akteri i dalje identifikuju s njom. Privremeno zaustavljanje ili preuzimanje delova ili celih institucija može biti prisutno, ali se tada uglavnom sprovodi kao performativni čin diferencijacije, a ne kao institucionalni prekid. Iako je nemir znatno radikalniji od protesta, on i dalje koristi politički separatizam više kao pretnju radi reforme političke strukture nego kao stvarni korak ka njenom razbijanju. Time kompromis i dalje ostaje moguć.
Protest, bilo u pasivnom ili aktivnom obliku, zajedno sa nemirom, predstavlja poziv na opstanak ili reformu u cilju nastavka političkog kontinuiteta strukture. Razlikuju se prvenstveno po tome dokle su spremni da idu u metodama kako bi ostvarili željeni ishod. Kompromis je moguć jer politička separacija još uvek nije prešla u institucionalnu fazu.
Buna predstavlja totalnu performativnu političku separaciju koja opravdava delimično ili potpuno zaustavljanje, preuzimanje ili rušenje delova ili celokupnih institucija političkog sistema. Ovo je istinska forma političkog separatizma, jer za razliku od čisto performativnih oblika uključuje svesno korišćenje ili obustavu korišćenja institucija političke strukture. Kada separatizam pređe u stanje bune, kompromis postaje gotovo nemoguć, jer dolazi do kršenja ugovora između političkih strana (iako sama buna često nastaje kao reakcija na prethodno kršenje tog ugovora). Nakon toga sledi ili gušenje bune pre nego što preraste u višu formu, ili brzo prihvatanje zahteva pobunjenika radi lakše reintegracije i stvaranja nove političke stvarnosti.
Svaka buna koja bez kompromisa pobedi ili teži da porazi suprotnu stranu u cilju stvaranja nove i zasebne političke stvarnosti, odnosno strukture, prerasta u revoluciju. Revolucija podrazumeva totalni preokret odnosa u starom poretku, često eliminaciju suprotne strane ili njeno sveobuhvatno potčinjavanje i asimilaciju u novi poredak. Ona predstavlja prekid političkog kontinuiteta jednog sistema i začetak novog.
Politička separacija ne može postojati u vakuumu. Da bi do nje došlo, mora postojati prethodno stanje u odnosu na koje se novi politički fenomeni diferenciraju i teže stvaranju nove političke stvarnosti. To stanje naziva se status kvo i ono predstavlja stabilan odnos društvenih sila. Status kvo je određen jasno definisanim kanonom simbola, uključujući ikone, martire i rituale, čija je svrha da, makar nominalno, objedine sve političke sile oko jednog totema. Dijalog i nesuglasice koje se u takvom sistemu pojavljuju ne predstavljaju same po sebi politički separatizam, jer su način i okvir njihovog ispoljavanja unapred određeni i ograničeni prihvaćenim normama, bilo kroz skupštinske rasprave ili ustavno dozvoljene proteste. Sama retorika, odnosno jačina upotrebljenih reči, nije dovoljna da bi se proglasio početak političke separacije, jer se ona vremenom normalizuje i biva inkorporirana u status kvo.
Ova analiza svesno ne uključuje klasne dinamike prisutne unutar političke stvarnosti, jer je njena koncepcija nadklasna, ili makar agnostička prema pitanju klase i njenog uticaja na formiranje političke zajednice. To je učinjeno kako bi se postavio temelj ontologije društvene zajednice i izbegao klasni redukcionizam. Klasni i ostali interesi biće uključeni u trenutku kada se formira kohezivna slika dinamika koje dovode do stvaranja i razbijanja političke zajednice.
Na kraju, ovi fenomeni političke diferencijacije i separatizma ne postoje u vakuumu niti su jednoznačni. Njihovo nastajanje pretpostavlja prethodnu političku strukturu koja se raspada ili se već raspala. U takvom stanju obično se prepoznaju dve dominantne sile: sile statusa kvo, odnosno reakcionarne sile, i sile promene, odnosno progresivne ili revolucionarne sile. Ipak, ovakva podela je redukcionistička. Ne zato što na kraju ne možemo svesti sukob na te dve sile, već zato što unutar samih pokreta postoje različiti pogledi koji se mogu svrstati i u reakcionarne i u progresivne kategorije. Široki pokreti često su koalicije različitih aktera ujedinjenih oko održavanja ili razbijanja statusa kvo.
Problem redukcionizma naročito dolazi do izražaja u razumevanju političkog separatizma, jer bi čista generalizacija podrazumevala da svi akteri koriste isti stepen radikalnosti u metodama separacije. Ključno pitanje postaje stepen radikalnosti samih metoda. Tek detaljnijom analizom tipova ličnosti koje čine ove pokrete moguće je razumeti zašto se koalicije raspadaju jednako brzo kao što se i formiraju, kao i zašto tokom procesa političke separacije umerenije frakcije gube kontrolu nad situacijom, dok radikalni i revolucionarni elementi postepeno preuzimaju dominaciju.