Ubiti se je uvek prekasno. Aforizam koji – iako na prvi pogled ne deluje tako – je nedvosmisleno u ljubavi sa savremenim shvatanjem života, što nije zbog perioda nastanka same izjave ili uopšte izvornog značenja te rečenice; već je u odnosu s nečim mnogo izvornijim što dosta ljudi oseća, a vrlo malo zna da istakne. Pre nego što pričam o onome što zovemo životom, želim da vas malo uputim u nešto što nismo još doživeli, a to je smrt. Nasamario bih vas kada bih vam rekao da sam iz prve ruke upoznat sa smrću, da želim da vam prenesem komplikovan kosmološki posmrtni obred koji se dešava nakon smrti. Ne, ja šokantno to nisam još doživeo; još bih vas i više nasamario kada bih vam rekao da sam siguran da ću ga imati ja ili vi. Jer bih s tačke očiglednog ludila prešao u stanje latentnog šarlatana obmanitelja. Pored sve moje vere, nemam zaključak šta stoji iza smrti i nepostojećih ili – možda – verovatnije postojećih posmrtnih rituala čovekovog bića. Da li vi verujete u to? Zaista nemamo predst...